Bizantium, Novi Rim, Konstantinopol, Carigrad… ali ukratko, Istanbul. Svako od njegovih dosadašnjih imena nosi u sebi dijelić sadašnjega sveobuhvatnog karatkera: od Grka i Rimljana do Osmanlija, Istanbul je bio jedno od najvažnijih središta svih ondje niknulih carstava.
Danas je to grad od otprilike 13 milijuna stanovnika, ali nitko zapravo ne zna točan broj ljudi koji tamo žive jer se svake godine poveća za otprilike pola milijuna zbog pridošlica iz siromašnijih dijelova Turske koji ovdje traže svoj „komadić sreće“.
Ovo je jedini grad na svijetu koji se prostire na dva kontitenta, a sastoji se od tri dijela: stari i novi europski dio te azijski dio. Između njih prostire se Mramorno more koje na svojem sjevernom dijelu postaje poznati Bosporski zaljev i tvori sedam kilometara dug rukavac koji odvaja europski i azijski dio Istanbula, a zove se Zlatni rog. Jedni kažu da ima tako slikovito ime zbog zlatnog odsjaja sunca na zalasku, a drugi razlog vide u tome što je ovdje uvijek bila važna trgovačka luka pa rukavac predstavlja rog prepun zrelog voća koji simbolizira bogatstvo i darežljivost.
No, bilo kako bilo – po Zlatnome rogu i Bosporu pravi je užitak ploviti jer je na ovim dugim obalama izloženo sve što Istanbul jest – i sjaj i bijeda, i sreća i tuga. Azijski se dio ubrzano modernizira pa su među starim kućicama iznikle predivne vile gradskih bogataša, a cijena kvadratnog metra ovdje je među najskupljima na svijetu.
Poseban je užitak ovdje ploviti u proljeće jer tada cvjeta Judino drvo, simbol otomanskog Istanbula. Ime je dobilo po poznatoj epizodi iz Biblije, a prema riječima agronoma, ono je jedno od najstarijih vrsta drveća na svijetu. Purpurnu i ljubičastu boju njegovih cvjetova koja prekriva parkove, ulice, groblja i šetališta uz obalu rijetko će koje oko moći zaboraviti. 
Plovidba brodom za zapadnoga je Europljanina svakako ugodnije iskustvo od vožnje autom ili šetnje prometnicama jer prometna su pravila u Istanbulu vrlo relativan pojam: svi se istovremeno kreću, ubacuju, nema poštivanja voznih traka, poštivanja prednosti… vrijedi zakon vještijeg.
… A to je zakon koji se može primijetiti na svakom istanbulskom koraku.
Od vještih trgovaca koji vam na Velikome Bazaaru nastoje prodati svoje proizvode pa do nevjerojatne vještine graditelja koji su Istanbul kroz povijest izgradili u monumentalnosti koja ga danas krasi.
Razgledavanje te monumentalnosti najbolje je započeti u dijelu grada koji se zove Sultanahmet, a centar je starog europskog dijela grada. Ovdje se nalazi viševjekovno središte turskih sultana – palača Tokapi. Vidjet ćete carske kočije, kolekciju kineskog i japanskog porculana, bogate odaje za audijenciju, ali i harem. Harem su bile privatne odaje sultana gdje je živio s majkom, četiri zakonite žene (toliko je zakonom bilo dozvoljeno), s do 20 žena – miljenica, ljubavnicama i stražarima. A glavnu je riječ najčešće vodila – majka ;-)
Blizu palače Tokapi uzdižu se i dvije neponovljine građevine:
Aja Sofija prvotno je sagrađena kao kršćanska crkva, potom je bila i džamija, a danas je muzej. Preživjela je i požare i potrese, dugo je vremena bila najveća vjerska građevina na svijetu, građena je od najfinijih materijala i ukrašena nekim od najljepših umjetničkih primjera. A želite li da vas cijeli život prati sreća, pronađite u prizemlju Aje Sofije poznati „otvor za palac“.
Vrlo je blizu Aje Sofije i Plava džamija. Ona još uvijek služi u vjerske svrhe pa ćete prije ulaska trebati skinuti cipele ili na njih navući navlake. Džamije obično imaju tri ili četiri minareta, no ova ih ima čak šest. Navodno je do toga došlo greškom kada je sultan Ahmed arhitektu napomenuo da želi zlatne (altin) minarete, a ovaj je to shvatio kao šest (alti) minareta. Ova građevina svoje ime duguje plavim pločicama koje prevladavaju u njezinoj unutrašnjosti. Uživajte u njezinom predivnom interijeru i mekoći tepiha koji se nekoliko puta dnevno usisavaju i čiste.
Kad se nauživate ljepota Plave džamije, odmorite na klupi u parku koji se nalazi do nje, a nekada je bio hipodrom. Ovdje ćete udahnuti istanbulsko zelenilo, gledati graju turista i lokalaca i sigurno samima sebi obećati povratak.
