Viktorijini slapovi su jedan od veličanstvenih prirodnih fenomena smješteni na jugu Afrike, na mjestu gdje je rijeka Zambezi na jedan vrlo kreativan način oblikovala prirodnu granicu između Zambije i Zimbabvea i spadaju među najpoznatije prirodne znamenitosti Afrike. Zbog buke i vodene izmaglice koju stvara ogromna vodena zavjesa rijeke Zambezi pri slijevanju u duboki ponor, mještani slapove od davnina nazivaju Mosi-oa-Tunya odnosno „dim koji grmi“.
Iako nisu najviši niti najširi, za Viktorijine slapove se tvrdi da su kralj svih slapova svijeta s obzirom da sa širinom od oko 1.7 km i visinom od 110 metara, te brzinom protoka vode od 11.713 m3/s, čine najveću vodenu zavjesu na svijetu. Slijevanja ovako velikih količina vode niz slap uzrokuje stvaranja guste izmaglice koja se uzdiže do 400 metara u zrak te je vidljiva s odaljenosti od 50-tak km, a česta popratna pojava na slapovima su i veličanstvene duge, koje je vjerovali ili ne, moguće vidjeti čak i tijekom noći za vrijeme mjesečine.
Prvi Europljanin koji je ugledao slapove bio je istraživač David Livingstone koji je slapove otkrio 1855. godine tijekom istraživanja rijeke Zambezi, te ih je nazvao „Viktorijinim“ u čast engleske kraljice, i njima je ostao zadivljen do kraja života, smatrajući ih najvećim čudom Afrike. U vlažnoj, maglovitoj kišnoj šumi na vrhu vodopada postavljena je staza kojom hrabri posjetitelji, oni koji se ne boje ogromnog i mokrog oblaka "spreja", mogu uživati u nevjerojatnom prizoru.
Kako bi se očuvali i zaštitili, slapovi i njihova okolica danas se nalaze u sklopu nacionalnih parkova u Zambiji i Zimbabveu. Upravo iz tog razloga slapovi su od 1989. godine uvršteni na popis UNESCO-ve svjetske baštine. Europljani su ih otkrili u 19. stoljeću, ali arheološki nalazi svjedoče o ljudskoj prisutnosti u blizini slapova još od prije 3 milijuna godina. O divljenju i strahopoštovanju koje su slapovi izazivali kod starosjedioca najbolje svjedoči činjenica da se nitko od pripadnika naroda Kololo, koji je živio iznad slapova, njima nikada nije približilo. Također, za pripadnike njima susjednog plemena Tonga slapovi su bili sveti te su na njima provodili religijske obrede. Zanimljivo je istaknuti da su od otkrića pa sve do izgradnje željezničkog mosta u njihovom podnožju početkom 20. stoljeća, slapovi bili slabo posjećivani. Tek s dolaskom željeznice na ovo područje Viktorijini slapovi se počinju razvijati u sve značajniju turističku atrakciju, koja je još za vrijeme britanske kolonijalne vlasti postala vrlo popularna.
Izgled Viktorijinih slapova mijenja se kroz godinu jer količina vode koja se spušta niz slap ovisi o kišnim i sušnim razdobljima. Za vrijeme kišnih razdoblja nabujala rijeka Zambezi prelije preko slapova preko 500 milijuna litara vode u minuti, a za vrijeme suše tek oko 10 milijuna litara. Rijeka Zambezi je četvrta po dužini u Africi, 2.750 km, protječe kroz Angolu, Zambiju i Zimbabve i ulijeva se u Indijski ocean. Nakon Viktorijinih slapova rijeka Zambezi nastavlja svoj tok kroz više krivudavih klanaca oko kojih i za vrijeme suše uspješno buja tropska vegetacija, koja se razvila zbog stalnih vodenih izmaglica. U tropskim šumama uz rijeku pored brojnih biljnih vrsta svoje stanište pronalaze i brojne životinje poput slonova, antilopa, bizona, žirafa i nilskih konja.
U nadi da će se lokalna i međunarodna zajednica i dalje nastaviti brinuti za očuvanje Viktorijinih slapova, ne sumnjamo da će oni – kao jedno od sedam čuda prirodnog svijeta – još dugo oduševljavati svojom ljepotom posjetitelje iz cijelog svijeta.
