Zbog svoje duge i bogate povijesti te brojnih vjerskih i kulturnih raznolikosti, bosanska se prijestolnica često naziva „Jeruzalemom Europe“. Ovdje već stoljećima u suživotu funkcionira nekoliko naroda, religija i kultura, a taj je suživot, bez obzira na često teške sarajevske životne trenutke, uvijek živopisan i prožet prirodnom pristupačnošću.
Smješten u srcu Bosne, glavni se grad BiH nalazi uz obalu rijeke Miljacke te je opasan „bedemima“ planina Jahorine, Jelašnice, Trebevića i Igmana. No, upravo je slikoviti reljef tih okolnih planina bio mjesto na kojem su se često utaborile brojne neprijateljske vojske i nerijetko Sarajevu nanosile brojne ratne gubitke. Unatoč velikome ratnome razaranju tijekom devedesetih, Sarajevo se u novome tisućljeću nalazi visoko na listi turističke popularnosti. Naravno, s dobrim razlogom.
Sarajlije kažu da se za njihov grad kroz povijest čulo tri puta:
Prvi puta kada je Gavrilo Princip, član organizacije Mlada Bosna, 28. lipnja 1914. godine pucao na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i tako započeo Prvi svjetski rat. Iako je atentat bio planiran, Princip se sasvim slučajno našao na mjestu kojim je prolazila carska kočija kada su se već pomirili s time da je akcija atentata prošla neuspješno. Je li princip bio heroj ili zločinac – i danas se raspravlja, no on je sasvim sigurno prava povijesno – turistička atrakcija grada.
Drugi se put za Sarajevo čulo 1984. godine kada je bio domaćin Zimskih olimpijskih igara gdje su se u 6 sportova natjecali natjecatelji iz 49 zemalja, a simbol je bio poznati Vučko.
A treći je put, nažalost, slika Sarajeva prošla svijet devedesetih godina, tijekom nesretnoga rata kada je gorio i jedan od simbola grada – Vijećnica, simbolično otvorena 9. svibnja, na dan Pobjede nad fašizmom i Dan Europe. Zgrada nesumnjive estetske i arhitektonske ljepote koja reflektira jedinstvenu mješavinu stilova Istoka i Europe. Za potrebe gradnje Vijećnice gradske su vlasti u dva navrata slale arhitekta Aleksandra Viteka u Kairo kako bi temeljito proučio značajke islamske arhitekture.
Islamski je duh prisutan i u „glavnome“ te svakako najpoznatijemu dijelu Sarajeva koji se nalazi na sjevernoj obali rijeke Miljacke, u općini Stari grad Sarajevo – Baščaršiji. To je stara čaršija sagrađena u 15. stoljeću kada je Isa – beg Isaković osnovao cijeli grad te čaršiju učinio kulturnim centrom grada. Riječ baščaršija potječe od riječi „baš“ koja na turskome jeziku znači „glavni“ pa tako Baščaršija u prijevodu znači „Glavna čaršija“. Isaković je ovdje 1462. godine izgradio han, a pored njega brojne trgovine te taj novi centar grada mostom preko Miljacke povezao s glavnim sarajevskim naseljem koje se nalazilo s druge strane rijeke. Svoj najveći uspjeh Baščaršija je doživjela u drugoj polovici 16. stoljeća kada je ovdje postojalo osamdeset raznih vrsta zanata organiziranih u jake cehovske organizacije, a bila je podijeljena tako da su u svakoj ulici bili dućani za srodne zanate. U ovome je periodu izgrađen i čitav niz trgovačkih objekata te se Sarajevo pretvara u jedan od najvažnijih centara trgovine na Balkanu s čak 12 000 trgovačkih i zanatskih dućana. Sarajevo su nakon toga slavnoga razdoblja pogađali i potresi i požari i neprijateljske vojske, ali Baščaršija (iako u ponešto smanjenome obliku) je opstala pa je i dan – danas, kao u inat, živi i živahan svjedok sarajevske stoljetne slave.
No, osim Baščaršije inat je prisutan u još sarajevskih kutaka. Kada siđete do rijeke Miljacke, s druge strane Vijećnice vidjet ćete Inat kuću koja se nekada nalazila s druge strane rijeke. Za potrebe izgradnje Vijećnice austro ugarska je vlast morala srušiti kuću koja je smetala izgradnji Vijećnice jer se nalazila na istome mjestu. Vlasnik te kuće, Avdaga Benderlić, nikako nije želio potpisati dozvolu da se njegova kuća sruši. Nikakve molbe niti obećanja nisu pomagala jer „car u Beču je velik i moćan, ima moje svako poštovanje, ali nema tih para kojima bi platio moju kuću“. Na kraju je ipak morao ustupiti svoje zemljište, ali pod uvjetom da se njegova kuća ciglu po ciglu prenese na drugu obalu Miljacke.
Sarajlije same kažu da su inat i tvrdoglavost česta njihova osobina koja se zove „ters“, ili kako bi to objasnili Sarajlije: „čovjek koji je uvijek u pravu, al' drugi to ne razumiju“.
A zasigurno su uvijek u pravu, a da drugi to razumiju kada kažu da imaju dobre ćevape i dobre kafane.
Na Baščaršiji je najveći broj ćevabdžinica, a ćevape možete dobiti poslužene u sočnoj lepinji po želji uz dodatak sjeckanog luka, kajmaka ili jogurta, po cijeni od oko 5 konvertibilnih maraka (dvadesetak kuna). Svakako posjetite ćevabdžinice „Željo“, „Ferhatović“ ili „Mrkva“ (svi su na Baščaršiji), a ostala tradicionalna jela probajte u restoranu „Kod Kibeta“, na vrhu brda Logavine. Iz Sarajeva ne biste smijeli otići ni ako niste probali burek, baklavu, zeljanicu ili, recimo, kvrgušu. Kavu pak možete popiti u Ribici, blizu Vječne vatre, možete se zaputiti u Ort i Havanu u užemu centru, a za istraživaće bosanskih običaja i sevdaha možete potražiti Sevdah cafe. No, čak i ako vam se neda tražiti pa sjednete za prvi slobodan stol – nećete pogriješiti jer u Sarajevu je sve baš onakvo kakvo treba biti.
